Cijelog života igram za neki tim. Od malena učena da je najbolje biti “ zlatna sredina” – ne ističi se, uklopi se, kako drugi tako i ti, gdje drugi ti za njima, ćuti ne odgovaraj, ne skreći pažnju na sebe…ogrni se runom drtuštveno prihvaćene osobe i mekeći u stadu svojih vršnjaka. I bili su potpuno u pravu moji roditelji kao i većina roditelja naše generacije, jer su imali samo jednu želju- obezbijediti nam što bezbolnije odrastanje. Poštediti nas svih malograđanskih osuda, stigmi primitivaca, ismijavanja, podrugivanja sa kojima se jedno dijete teško nosi. Vjerovatno su se zbog toga, brižno njegovali moji strahovi i sputavali me da iskoračim naprijed. Najsigurnije sam se osjećala u grupi. Svaki individualni performans, bio je prava mala noćna mora. Igrati folklor, trenirati rukomet, biti u izviđačima, bila je sigurna zona u kojoj sam se osjećala zaštićeno, korisno i sretno. Dijeliti zasluge tima, pohvale pa i kritike. Tu si a ustvari te nema. Zrno u punoj šerpi pasulja. Nimalo važan, bez svakog pa i bez tebe se može, svako je zamjenjiv, pa i ti…I zaista počneš vjerovati, da je jedina ispravna borba, ona koju vodiš za druge, sa drugima. Uz potpuno odustvo kritičkog mišljenja, ne postavljaš pitanja, živiš istinu- da dobar čovjek je jedino onaj koji se nesebično daje, koji ne vodi računa o svojim potrebama, već ih stavlja u službu cilja i interesa grupe kojoj pripada.
Možeš izvesti fintu stoljeća, proči kroz odbranu Titana, vanljudskim naporima baciti se u prostor od devet metara, dati odlučujući gol…na semaforu nema tvog imena. Samo broj, kao rezultat tima. I to je potpuno ok, da nema one druge strane medalje. Tapšat će te svjetina po ramenu neko vrijeme, hvalit će se vremenom koje ste proveli zajedno, do sledećeg meča i kobnog dana kada Talija prikunja malo a ti pri stopostotnoj šansi promašiš čisti zicer! E tu ste ga ugasili! Naglasniji u hvali, još glasniji bit će u pokudi. Ostaneš sam na terenu, u praznoj hali, bez publike, sa ugašenim svjetlom. Na klupi nema nikog, tribine su se ispaznile. I onda , u najakustičnijoj i zastrašujućoj tišini, uz snažan huk srca, shvatiš da jedini dres koji trebaš nositi je onaj koji sam skrojiš, u boji svog osjećaja i za koji ćeš bez pogovora ginuti, do poslednje kapi krvi do poslednje graške znoja.
Ako deset godina djetinstva stavim po strani , ostaju mi tri decnije iskustva veoma turbulentnog privatnog i profesionalnog života. Ima tu stvari na koje baš i nisam ponosna, riječi , ljudi , djela koje bih voljela da sam prespavala, nikad srela, nikad izgovorila. Al kako se sve dešava sa razlogom, učim I dalje biti zahvalna svakoj svojoj mani, grešci, pogrešnom izboru i zdravom razumu da ih prihvatim kao takve. Kako nisam osoba koja uživa u samosažaljenju i koja “ po stare dane” pronalazi alibi u nekim “ traumama iz djetinjstva”, preostaje mi jedino da dam sve od sebe I postanem najbolja verzija svojih, rođenjem datih mogućnosti. I da mogu vratiti vrijeme, toliko stvari ne bih prećutala. Borila bih se svim srcem, svom svojom snagom, da kažem i glasno izgovorim – to je moje. To pripada meni. Toliko divnih ideja, projekata, koje sam najčešće svojevoljno prepuštala na zaslugu timu , pa i onih koji su mi otuđeni bez pristanka i saglasnosti.
Prije nekih dvadesetak godina, volontirajući u nevladinog organizaciji, pošalju me na seminar o ljudskim pravima- “ Školica Demokratije” u organizaciji Fonda za demokratiju iz Beograda. U predivnom ambijentu hotela na Palićkom jezeru, slušali smo eminente predavače iz oblasti prava, ekonomije, tada aktuelne opozicione političare sistemu Slobodana Miloševića. Dragoljub Mićunović, Vesna Pešić , samo su neka od imena. Bilo je to ljeto pred početak mojih studija i preseljenja u Beograd, godina čuvenog petog oktobra.
Četvrtog ili petog dana seminara podijele nas u grupe po četvoro/ petoro, da na način koji sami želimo, predstavimo socijalno – ekonomsku situaciju u svojoj državi . U mojoj grupi, dvoje iz Srbije, Mađar iz Vojvodine i ja. Odlučimo se za igrokaz. Glumački performans, kojim smo predstavili stanje u porodici, nasilje nad ženom, medijski mrak, političku torturu, sa vrlo jasnom porukom na kraju. E ta poruka je moja. Sinula je sasvim slučajno, dok sam šetajući pored jezera, razmišljala o našoj prezentaciji. Ushićena, okupila sam grupu i rekla – ljudi imam sjajnu ideju. Nećemo puno pričati, performansom izražavamo naše viđenje a zaključak je samo jedno- Vrijeme je za buđenje!!! I sjetim se malog zelenog budilnika iz mamine i tatine spavaće sobe. Nacrtam ga na flip chart papiru, sa kazaljkama podešenim u pet do dvanaest. Ekipa oduševljena, ostali učesnici takođe-a posebno opozicioni lideri, koji su po završetku predstavice, ustali I dugim aplauzom pozdravili našu prezentaciju. Sjećam se da mi je Vesna Pešić , vidno uzbuđena, sa suzama u očima čestitala na ideji, prikazu i snažnoj poruci.
Preselim se u Beograd, počinju demonstracije i vraćajući se sa Fakulteta vidim cijeli grad oblijepljen plakatima. Na njima nema puno toga, samo jasna poruka – Vrijeme je za buđenje i mali budilnik iz Škaljara, jedne spavaće sobe na trećem spratu. Sretna i bijesna u isti mah, pozovem popodne Nemanju organizatora seminara , da mi objasni kako su iskoristili slogan bez pitanja i saglasnosti? Pa to je vlasništvo organizatora, reče iz cuga - sve što se producira tokom seminara, pripada nama. I zaključak- treba da ti bude drago! Realno, da ! Imati osamnaest godina i gledati svoju misao kako nosi cijelu jednu ideju, pokret i bunt, nije mala stvar. Ali ipak- to je moje! Moje! Nema to veze sa Egom, kočopernim punim samoljublja klipanom. Stvar je otimanja, prisvajanja, eliminisanja pojedinca bez obzira što se radi o plemenitom cilju. Po principu- Niđe niko za jednog a jedan za sve. Nemoćna da bilo što uradim, pričala sam svojim poznanicima sa fakulteta o istoriji krilatice…vidjela sam nevjericu u njihovim očima. Porugu, podsmijeh, isti onaj od kojih su me roditelji htjeli sačuvati svojim savijetima. Natpisi na pamfletima, majicama žarili su mi oči svo vrijeme trajanja protesta. Bez borbe, bez želje da išta uradim, propustila sam možda svoj najveći projekat ikad. I ućutala sam, zapravo ćutala sve do danas. Jer više ne vjerujem u bajku o timu i timskom radu. Jer je kao i sve plemenito, obesmišljeno sitnim i krupnim interesima moćnih. Jer se pričom igra sa osjećanima. Sa onim osnovnim, bazičnim kao što su pripadnost i prihvatanje. Lijepo je biti dio tima, al nije grijeh poštovati svoju osobenost. Nije nekulturno pričati o svojim vrijednostima. Skromnost jeste vrlina nemislećeg , neslobodnog čovjeka. Jer je lažna. Jer je najčešće proizvod straha od negativne percepcije I mišljenja drugih ljudi. Jer na kompliment i hvalu ne umijemo reći –hvala. Stvara osjećaj nelagode. A ono što je nelagodno nije lijepo i nije ljubav. Prema sebi, prije svega.
Vrijeme ja da umjesto kolektivu, budete lojalni sebi, da ponosno ponesete svoju drugačijost, svijetu poklonite svoju maštu i kreativnost. Vrijeme je za hrabrost, vrijeme je da se usudite, da poslušate srce, ponosno prošetate boje svog dresa …jeste, vrijeme je za buđenje !
Comments
Post a Comment