Znamo se!

Nebrojeno puta čula sam , ljude, bliske i oni koji to baš i nisu, kako onako olako izgovore... ma znamo se.  U situacijama kad nešto želiš reći, objasniti, prije nego li završiš započetu misao, na pola riječi, na samom početku rečenice... znamo se. Znam što želiš reći : Znam ko si; Znam te u dušu;   Znamo se od djetinjstva;  Volio sam te;  Voljela si me;   Zajebao sam te;  Ostavio sam te;  Djeca nam se druže... kako se ne bi znali.  Dobro , znamo se... samo me ne tapši po ramenu, ne bodi me prstom, ne stiskaj mi ruku. Ne gestikuliraj mi i ne trepći u „slowmotion/u“ . Jer, ljepoto moja, pojma nemaš.

Ne znamo se. Ne poznajemo se uopšte. Sve godine, dane, momente, uspomene, samo lagano prekriži.  Jer ako te nisu obavijestili, te osobe više ne postoje. One od juče.  Pluskvanperfekt.

Ni ti, samo što ne znaš, jer ti je tako lakše.  Trupkati u zoni komfora, slaveći dane svojeg juče. Ti znaš imena svih drugara iz prvog osnovne.  Znaš ko je Milici bila prva simpatija.  Znaš kad je Slavka pobjegla sa časa i što joj je razredni rekao. I dalje se smiješ  istim forama, kosa ti dalje miriše na isti šampon. Čuvaš se  u naftalinu. To gledaš kao trijumf. Veličanstvenost svoje memorije, doslijednosti . Meni  današnjoj su to trivijalnosti. Izgubljeni svijet koji je ostao, baš tamo gdje treba biti. Kojem sam zahvalna na svemu ovom što jesam danas, ali ja tamo više ne postojim.

Znaš, ljudi rastu. Jer, promjena je jedina izvjesnost. Ona je zapravo najveće čudo prirode. Još, ako smo blagosloveni da nam svijest kaže, a savijest namigne – probudi se, uključi se u ovaj momenat svog života...onda ti mogu reći da itekako griješiš.

Ne poznajemo se. Jer, dugo dugo sam putovala do danas. I nije baš bilo lako. Bilo je stravično i zastrašujuće. Previše mesa i kose pod noktima.  A bilo je i lijepo . Veličanstveno kao plač tek rođene  bebe, osjećaj pripadnosti, zaljubljivanje, vođenje ljubavi...kao da su se svi leptiri ovog univerzuma  učaurili i razletili mojom kičmom,  očima i grudima. Od najdubljeg ponora, do najudaljenije zvijezde. I  tako, danima, godinama, sve u krug. Bila sam : Dobra, loša, savijesna, neodgovorna, prostakuša i svetica. Mijenjala sam se. Nekada čudna i samoj sebi, da bi se tek, skoro upoznala.  Zapravo i dalje me upoznajem. Onu kojoj se sviđam.  Sa vrlinama i manama.  Jedinstvenu.

Kao što si i ti. Samo ti nisu javili da si veličanstven. Požuri saznati, prije nego li ti jave , da si umro, prije umiranja. A to je poraz najveći od svih. Dozvoli sebi život.  Da umjesto što slušaš poluistine o tuđim životima, saslušaš istinu svog srca. U svim tim godinama, naših putovanja, rijetko bi se sreli. Dodirnuli rečenicama tu i tamo. Dodirom, nije ni važno.

Zato ti kažem, baš je pretenciozno reći da se znamo. Kako tek da definišem, nego smjelost, reći da se poznajemo?  Vidiš kako budalast možeš biti. 

Jer ti ne znaš što su oblikovale moja svjetla i moje tame. Ne znam ni ja ništa o tvojim.  Nisi bio na sahrani mog Ega. Nisi  slušao urlike mojih uvjerenja, kako se dave u nekim novim spoznajama. Moje su riječi bile u raskoraku  mojih misli. Vrijeđale su ih, nevješte da  ih prepišu. Skoro sam shvatila, da sam skakutala u mjestu. U unaprijed izgubljenoj borbi, jer sam spoznala istinu – misao se ne prepisuje.  Srcem, osjećaj se sam piše. Znam da me sada blijedo gledaš  i postavljaš  sebi pitanje ...što se desilo ovoj ženi.  I da si dao sebi odgovor...ja ne Poznajem  ovu osobu!  Korak sam ispred tebe, milo moje,  jer ja prepoznajem njegovanog, brižno čuvanog  mediokriteta u tebi. A  dovoljno je samo jedno da znaš,

Dok god se mjenjaš, zapravo živiš. Dok god tražiš ono lijepo u sebi, u drugima, dišeš. Dok voliš, bezuvjetno daješ, praštaš ...srce kuca tu je.  Tu si.

A onda, možemo  i da se upoznamo.