Mama mi je davno pricala o jednom snu, nedugo posto je tata preminuo. Kad bolje izracunam,
gotovo sa sigurnoscu mogu tvrditi da je to bilo prije dvadeset godina, deset mjeseci i 25 dana.
Zaboravila sam ga vremenom. Nije ga spominjala, a zivot takav kakav je bio, nije dozvoljavao
previse momenata za sjetu. Nisam imala bas puno izbora, vjerujem kao ni mnogi u takvim
situacijama. Cucnuti ili Hodati. Veoma jednostavno.
Ustvari, znam da sam ja najcesce prekidala svaku pricu o tati. Svaka rijec bila je ekser zakucan u
srce. Nije vise bilo prostora. Tisinom sam najbolje prezivljavala, a nije da me nije godinama
stizalo.Bilo mi je lakse ne govoriti nista. Tako i sa sestrom. Ne volim puno da pricam o njima, ne sa
svakim, a najmanje sa onima koji mi znace. O mami najvise cutim, sta tu ima da se prica, dovoljne
su ljudima svoje tuge, svoji porazi u kojima se mnogi izgube zauvijek. To nije scenario mog zivota,
tako biram.
Ali taj san...razmisljam o njemu danima, jer me ujna podsjetila na njega prije par mjeseci.
Dakle, sjecam se da smo sjedile na teracu, pile popodnevnu kafu. Ona bi cesto legla poslije objeda,
uru, uru ipo, a ja bih skuvala kafu i budila je…prekinula joj citanje, u poslednje surfovanje internetom.
Sanjala sam Ga. Tisina medju nama.Inominato. Rampl Stilski. Cekala je moju reakciju.
I? Odluciila sam da je saslusam (voljela bih da sam to cinila cesce).
Sreli smo se ispred crkve Sv. Nikole. Dosao je i poljubio me. Rekao je- moram da idem. Povedi me
sa sobom, molila sam ga. Nije vrijeme duso, nije vrijeme- za dvadeset godina, dva mjeseca i
dvadesest dva dana, doci cu za tebe, sad moram ici- okrenuo se i otisao prema Tabacini.
Gledala sam je nijemo, njen grc, njenu bol. Da moze ikako preskociti dane, da usisa vrijeme u onom
momentu dok joj okrece ledja, I kao dijete kada poreze prstic od straha izgovori- proslo je proslo
je…tako i ona, krvavog srca, iskidane duse, ostaje na toj pjaci da se sastavlja u danima koji joj
dolaze.
Danas se pitam - zar sve velike ljubavi moraju toliko da bole? Da cekas dvadeset godina, dva
mjeseca i dvaveset dva dana, da ti se vrati, da ti pruzi ruku, da se ponovo osjetite i spojite u
bezvremenu i zauvijeku?
Da tiho brojis dane, cijepas kalendare srecom i tugom i poslednju borbu u kojoj te ja gubim, vjerujuci
da i ti gubis sebe- shvacam da je to samo moja zabluda! Zapravo pakujes sve ovozemaljsko u
svoje divne zelene oci, spremna otici na onu pjacu, na kojoj je rekao da ce doci za tebe. Zar ljubav
ima toliku snagu? Da predas bez borbe tijelo zemlji, kako bi dusom bio na onom obecanom mjestu?
Gdje te on ceka. Moj Rampl Stilski.
Jedino na cemu sam mu zahvalna, je kasnjenje od tri dana! Tri, moja i samo meni pripadajuca na koje sam imala pravo, za posednje zbogom i njeno jedva cekanje njegovoj ruci...
Velike ljubavi su vanvremenske. Zive dok jedno dise za dvoje, dok dvoje zive I kada ne One
nisu idealne, one samo prepoznaju nedostatke, koje pretvaraju u vrline! Velike ljubavi se ne broje
godinama, bojom koze, vjerskim simbolima. Zapravo, nisu niti velike niti male. One su Ljubav. I
postoje,u svima nama, u svakome od nas. Kriju se iza samosazaljenja, opekotina u koje ne damo
da se dira, strahovima od novih pocetaka, nedovoljnoj ljubavi prema sebi. Ona vam sapuce da jeste
istinski vrijedni, jedinstveni u svoj svojoj sjebanosti i ostecenosti. I da vas neko ceka. Da se ucaurite,
skupa scucurite u larvu velicanstvenog zivota. Jer, ljubav lijeci sve. Ja to znam.
gotovo sa sigurnoscu mogu tvrditi da je to bilo prije dvadeset godina, deset mjeseci i 25 dana.
Zaboravila sam ga vremenom. Nije ga spominjala, a zivot takav kakav je bio, nije dozvoljavao
previse momenata za sjetu. Nisam imala bas puno izbora, vjerujem kao ni mnogi u takvim
situacijama. Cucnuti ili Hodati. Veoma jednostavno.
Ustvari, znam da sam ja najcesce prekidala svaku pricu o tati. Svaka rijec bila je ekser zakucan u
srce. Nije vise bilo prostora. Tisinom sam najbolje prezivljavala, a nije da me nije godinama
stizalo.Bilo mi je lakse ne govoriti nista. Tako i sa sestrom. Ne volim puno da pricam o njima, ne sa
svakim, a najmanje sa onima koji mi znace. O mami najvise cutim, sta tu ima da se prica, dovoljne
su ljudima svoje tuge, svoji porazi u kojima se mnogi izgube zauvijek. To nije scenario mog zivota,
tako biram.
Ali taj san...razmisljam o njemu danima, jer me ujna podsjetila na njega prije par mjeseci.
Dakle, sjecam se da smo sjedile na teracu, pile popodnevnu kafu. Ona bi cesto legla poslije objeda,
uru, uru ipo, a ja bih skuvala kafu i budila je…prekinula joj citanje, u poslednje surfovanje internetom.
Sanjala sam Ga. Tisina medju nama.Inominato. Rampl Stilski. Cekala je moju reakciju.
I? Odluciila sam da je saslusam (voljela bih da sam to cinila cesce).
Sreli smo se ispred crkve Sv. Nikole. Dosao je i poljubio me. Rekao je- moram da idem. Povedi me
sa sobom, molila sam ga. Nije vrijeme duso, nije vrijeme- za dvadeset godina, dva mjeseca i
dvadesest dva dana, doci cu za tebe, sad moram ici- okrenuo se i otisao prema Tabacini.
Gledala sam je nijemo, njen grc, njenu bol. Da moze ikako preskociti dane, da usisa vrijeme u onom
momentu dok joj okrece ledja, I kao dijete kada poreze prstic od straha izgovori- proslo je proslo
je…tako i ona, krvavog srca, iskidane duse, ostaje na toj pjaci da se sastavlja u danima koji joj
dolaze.
Danas se pitam - zar sve velike ljubavi moraju toliko da bole? Da cekas dvadeset godina, dva
mjeseca i dvaveset dva dana, da ti se vrati, da ti pruzi ruku, da se ponovo osjetite i spojite u
bezvremenu i zauvijeku?
Da tiho brojis dane, cijepas kalendare srecom i tugom i poslednju borbu u kojoj te ja gubim, vjerujuci
da i ti gubis sebe- shvacam da je to samo moja zabluda! Zapravo pakujes sve ovozemaljsko u
svoje divne zelene oci, spremna otici na onu pjacu, na kojoj je rekao da ce doci za tebe. Zar ljubav
ima toliku snagu? Da predas bez borbe tijelo zemlji, kako bi dusom bio na onom obecanom mjestu?
Gdje te on ceka. Moj Rampl Stilski.
Jedino na cemu sam mu zahvalna, je kasnjenje od tri dana! Tri, moja i samo meni pripadajuca na koje sam imala pravo, za posednje zbogom i njeno jedva cekanje njegovoj ruci...
Velike ljubavi su vanvremenske. Zive dok jedno dise za dvoje, dok dvoje zive I kada ne One
nisu idealne, one samo prepoznaju nedostatke, koje pretvaraju u vrline! Velike ljubavi se ne broje
godinama, bojom koze, vjerskim simbolima. Zapravo, nisu niti velike niti male. One su Ljubav. I
postoje,u svima nama, u svakome od nas. Kriju se iza samosazaljenja, opekotina u koje ne damo
da se dira, strahovima od novih pocetaka, nedovoljnoj ljubavi prema sebi. Ona vam sapuce da jeste
istinski vrijedni, jedinstveni u svoj svojoj sjebanosti i ostecenosti. I da vas neko ceka. Da se ucaurite,
skupa scucurite u larvu velicanstvenog zivota. Jer, ljubav lijeci sve. Ja to znam.
Comments
Post a Comment