Istina

Od kada je svijeta i vijeka, znaju i vrapci na grani - nije lijepo lagati. Govorimo i mi našoj djeci da se ne služe lažima. Porast će ti nos kao Pinokiju; ovoooooliki.  Ali, nikako da se sjetim da sam nekog  roditelja čula, da kaže : hajde sunce, reci istinu.  Po svaku cijenu, bez obzira na sve. Neće ni reći, jer samo rijetki imaju sreću da je čuju, hrabrost da izgovore i blagoslov da je žive.

Istina se ćuti. Inominata. Prokleta, anatemisana, spakovana u pandorinu kutiju našeg postojanja, da tu sačeka naš poslednji udisaj i kao vjerni pas, klone pored naših tijela. Grebat će i lupati, tražit da se pokaže, molit će i preklinjati...ali  ne. Nema toga, jer- mudri ćute! Tako barem kažu ovi, koji nose sva iskustva svijeta, ona volšebna – preko sedam mora i sedam gora! Na koja se, onako važni, kao pogdgojeni paunovi, kočoperno pozivaju.  Reći će - život me nije mazio, prošao sam  Sodomu i Gomoru – što je  ionako sluđenom, uplašenom čovjeku, sasvim dovoljan i pouzdan argument, da se ova budalaština prihvati kao univerzalna istina. Prećuti, umotaj, srolaj, zavi, biraj riječi, pri tome ne laži...ustvari, radi što hoćeš, samo je ne izgovaraj! I vidi, kome je istina donijela dobro? Bezveze je, zamijerati se ljudima. Što će ti to? Uklopi se , prihvati, kao da je važno, sve dok je tebi dobro?!  A ja se danima pitam jedno...Da li je čovjeku, življenje istine -kamen mudrosti  ili kamen spoticanja?

 Kada sam počela mjenjati svoje misli, promjenio se moj život.  Nema tu puno dileme. Ukoliko želimo slušati i čuti svoje srce, svim našim vremenom, svakim minutom našeg divnog života, otkucava samo jedno jedino pitanje. Da li si sretan ili nesretan tu gdje si i sa čime jesi?

Bilo da se radi o porodici,  izboru profesije, partnera, prijatelja, grada u kome živiš- ma bilo čega. Koliko si suštinski sretan? Zapravo , koliko si vješt živjeti sa svojim nesrećama? Koliko su mučna tvoja jutra pred odlazak na posao, noći prilikom odlaska u krevet u kome te čeka meso koje je nekad imalo ime? Koliko puta popiješ  kafu sa ljudima sa kojima uopšte ne želiš komunicirati, jer realno nemaš o čemu a radiš to  svakodnevno? Koliko samo niskrenosti i laži nosiš u svojim koferima, koliko kompromisa praviš sa samim sobom, vjerujući da  će sve proći. I dok čekaš jutro koje mjenja sve, vrtiš svaki dan, sedmicu i godinu, po ustaljenom šablonu palanačkih regula. Priznaš li barem sebi, onako nausput, da si jadan u svom životu, slab i uplašen, da si kukavica u oklopu srednjevjekovnog viteza, koji nema hrabrosti promijeniti svoj život?  Dok glancaš svoju vanjštinu,  poliraš svoj ego, osjetiš li miris buđi u kojoj se guši tvoja duša? 

Ipak se okreće – hoćeš li napokon izgovoriti i preminuti ili ćeš svjestan posledice , herojski preuzeti kormilo vlastitog života? I biti sam ako treba na tom putu, biti izopšten, kamenovan tuđim predrasudama, rekla kazala najbizarnijim scenarijima onih koji su te do juče tapšali po ramenu, hoćeš li? Usuđuješ li se, živjeti život izvan  zlatnih ramova tuđih projekcija, krojen po mjeri tvojih sistema vrijednosti , ispravnosti i čestitosti? Hoćeš li gaziti po ljudima, njihovim potrebama zarad ličnog interesa, jer se to očekuje od tebe? Ostaješ li sa partnerom zbog djece, finansijske bezbijednosti ili  učmalosti navike iz koje nemaš petlje da se iščupaš?  Ideš li linijom manjeg otpora, gmižeš li kao beskičmenjak svojim danima i prvi si na frontu osude tuđih života, jer ti je tako lakše?  Staješ li uz svoje prijatelje, grliš li svog brata držiš li za ruku svoju sestru, otvoreno i glasno , dok ih komadaju  malograđanski čopori svojim lažima ili tišinom, pognute glave ćutiš u strahu da i sam ne budeš  ugrižen?  Da li si spreman da živiš istinu, svjestan da ona nikog neće interesovati, da ćeš možda ostati sam sa njom ?  

Ipak se okreće, ne zaboravi.   Svaki put ima svoj kraj, svako putovanje svoje odredište, svaki tunel  svjetlo na izlazu. Potrebno je samo malo hrabrosti da načiniš prvi korak, volja i htijenje da se usudiš.  Da živiš život dostojan čovjeka, otvorenog srca i čistih misli. Kad kao zmija presvučeš kožu i ostaviš sve naučene strahove, pogrešna uvjerenja,  bijesove i ogorčenosti, programirane sisteme vrijednosti, Univerzum ti pokloni baš ono što zaslužuješ.  Ništa manje od toga, sve u svoje vrijeme i baš onda kada treba. Sreća prati hrabre a ima li veće hrabrosti do živjeti istinu? Izgovoriti je kad si pitan,  reći je dok ostali ćute?  I nikada ne možeš ostati sam, jer dobro, uvijek privuče dobro, ispravan čovjek nađe sličnog. 

Da li ćete govoriti istinu i samo istinu? A onda zamisli da imaš još samo tri dana života, što bi  odgovorio? Ne moraš na Bibliju, stavi ruku na svoje srce i odgovor će doći sam. Toliko oprosti, toliko volim te, toliko hvala, ostat će prećutano, neizgovoreno... jer  nije bilo prilike, nije bilo vremena, jer je bilo previše inata, izgovora, previše prkosa i previše gordosti.  Jer, ko zna, možda su ta tri dana, jedino vrijeme na koje imaš pravo, do poslednjeg udisaja.