U jednom dalekom životu, istina, meni pripadajućem, u najljepšoj zimskoj beogradskoj noći, upoznala sam njega. Možda i nije bila zima, ali znate kako već sjećanja umiju da se poigraju sa uvjerenjima, možda je bila kasna jesen...znam da je bilo hladno i da me Ivana povela na rođendan kod njenog „klasića“, kako su se nazivali interno studenti FDU-a.
Dakle bilo je hladno, ulazimo u stan, već je gužva. Neprijatno mi je, ne poznajem nikog, osim što prepoznajem žensko lice koje, dok stojimo u hodniku, onako „zamliječenog“ pogleda, izlazi iz sobe sa muškarcem koji je imao isti takav pogled... Gurnem Ivku, onako laktom, kuriozno, iako ne pitam ona već odgovara... jeste, jeste to je ona, malo je, znaš, slobodnijeg duha. Vjerujem da su ionako glasnu muziku, u mom ograničenom devetnaestogodišnjem mozgu, nadjačali brižno njegovani krici palanačkih kodeksa i predrasuda, za koje sam se čvrsto držala, sve do te noći.
Moram napomenuti da sam dijete koje je raslo u građanskoj porodici i čiji su roditelji bili donekle otvorenih shvatanja. Ovo je važno, jer sam iako na drugoj godini fakulteta, dobila šamar na ulaznim vratima od oca, zbog kašnjenja od pet minuta nakon noćnog izlaska, bez obzira što sam u Beogradu bila van roditeljskog nadzora. Tamo kako hoćeš, ovdje kako ja kažem... objasnio je kratko. Znala sam da se tu najmanje radi o njegovoj riječi, više se ticalo pogleda iza škura, nespavajućih škaljarskih komšinica, al nije više ni važno. U suštini, imala sam pravo izbora na političko opredjeljenje, religiju, sportske, društvene aktivnosti... osim što su me tjerali da sviram harmoniku, al to je neka druga priča. Dakle, vraćam se noći u Beogradu...
Ulazimo u jednu prostoriju, nema mjesta da se sjedne. Pogledom prelazim po prostoriji i vidim drago lice - Ivana T. Kotoranka, glumica FDU-a sa Cetinja. Odrastale smo skupa, grlimo se dugo. Osjećam se sigurnije, opuštenije. Lijepa je kao boginja u teksas kombinezonu, bez šminke, među anemičnim licima beogradskih kvaziljepotica. Izlazeći iz te prostorije, posmatram je - moćna je, zabavna, upijaju je pogledom, sluhom...čujem je kako izgovara „ a popiješ sok - a si u Beograd“ ...i svaki put na aerodromu, u avionu, pratio me, kao mantra za sretan put - taj divni glas, kojeg više nema...
Ulazimo u poslednju prostoriju, tražeći da se smjestimo, ugledam njega. Najljepšeg od najljepših. Zanijemila sam. Uhvatio mi je pogled i nasmijao se tim svojim širokim osmijehom i mahnuo mi - hajde,dođi, sjedi i napravio mi mjesto pored njega. Korakom tek prohodalog djeteta, kročila sam prema tom savršenom licu - i sjela. I iskrena da budem - poželjela da nikad više ne ustanem odatle. Ja sam S, kako si? Ne progovaram. Gledam ga i divim se svakoj crti njegovog prekrasnog lica. Umjesto da izgovorim svoje ime, tek tako niodkud, u neskladu sa svim onim što jesam, što sa naučena da trebam biti, izgovorim: Znaš li ti koliko si lijep?! Nasmijao se onako iz srca, i rekao da imam divan osmjeh. Pričao je tako lijepo, imao nevjerovatan smisao za humor. U jednom momentu mu kažem da ima njegovanije ruke nego ja... Znaš, mi vodimo računa o tome. A ko ste to, vi? Nina, ja sam gej. Što si ti? Gej.
OK. Odglumila sam vještinom „klasića“ završne godine. Koja mi je samo energija bila potrebna, da nagon za povraćanjem, gađenje, odvratnost, gnušanje, umotam u jedno nonšalanto - OK. A nije bilo. Bilo je užasno. Bili su to glasovi mojih prijatelja, glas mojih roditelja, časnih strejt predaka, svega vjerujućeg što sam ponijela sa sobom u veliki grad. Ali moj S, je bio mudar. Provalio me. Hoćeš da pričamo o tome? Pričaj. I jesmo...cijelu noć, na ljuljašci ispred zgrade. Do svitanja.
Strpljivo, birajući riječi, sa pravim odgovorom na svako moje, pa čak i neumjesno pitanje. Ja tako sveznajuća, nadobudna, u pokušaju da ga ubijedim da griješi... on tako divan u svojoj stigmi, bez potrebe da objašnjava, pričao mi je samo o jednom. O osjećaju. O ljubavi. O pravu izbora. O svemu što to pravo nosi. O posljedicama, o velikim bolima, odbacivanjima, osudama, uvredama... i ljuštio me. Dio po dio, odgovor po odgovor.
Na zelenoj čoji mojih argumenata, ponio je zadnju ruku karikom- ašom kupa na dvojku baštona. Ogoljena i posramljena, jedino što sam mogla reći je – oprosti. Neke spoznaje se tako munjevito dogode, pogode te i prodrmaju u korijenu. Umjesto razumom, posmatram ga srcem i zaključujem, da se ispred mene nalazi predivno ljudsko biće, čiji se izbor desio u trenu kada je posato svjestan sebe. Rođen, kako mi je rekao, da voli na malo drugačiji način.
Bilo je to čarobno, hladno beogradsko jutro na ljuljaškama ispred jedne zgrade. Sati u kojima sam odrastala, otvorivši svoje srce drugačijosti. Na svaki zamah ljuljaške gasio se moj strah, topila se moja mržnja, puneći mi pluća reskim osjećajem razumijevanja, saosjećanja, ljubavi. Posebnije, od svih posebnih, jutro mog odrastanja.
Vodio me na mjesta, gdje su se oni okupljali. Vodio me na žurke, kafiće, upoznavao sa svojim prijateljima. Slušala sam tužne priče divnih života, gledala uvažavanje prema partneru, posmatrala odnose o kojima sam maštala da se dogode i meni. Osjećala sam se lijepo među ljudima koji se vole, na eto, drugačiji nači. Mogu vam reći, bio je to najbolji period mog, studentskog života. Svi ti divni ljudi, koji su mi poklonili nezaboravne momente istinske sreće a kojima ne smijem pominjati imena, jer, nismo svi „probuđeni beogradskim jutrom“.
Više je onih uspavanih, koji mrak svog straha grčevito stežu u džepovima. Kao i ja nekada. S tim, što ovi borci za moral i etiku, imaju bijes i agresiju, kao jedini odgovor na ono što suštinski ne poznaju. Ili ne žele sebi priznati. I biće prvi u redovima, da ponesu barjak „ U ime“ vjere, nacije, morala, muda, brkova , protiv nevidljivih neprijatelja iz svoje glave, koji se projektuju na licima manjina, seksualnih orijentacija, nacija i drugih religija. Jer nisu dovoljno voljeni , jer nisu naučeni da vole. Jer ne žele da rastu, da se mjenjaju.
A što se tiče S. i mene, kao što to biva, život nas je geografski udaljio. Ja sam zavšila u Podgorici, pisala za tada aktuelni omladinski časopis „ ZID“ i bila prva u CG koja je potpisala članak o pravima LGBT zajednice. S. je imao sjajnu karijeru u modnoj industriji, internacionalnoj kompaniji, koja mu je „pojela dušu“, kako mi je rekao kad smo se poslednji put vidjeli na Zlatiboru. Pričali smo par sati, prisjećajući se divnih dana naše lude mladosti. Pričao mi je o svojoj najvećoj ljubavi, o tome kako mu je slomio srce. O napuštanju posla, fakultetu koji je upisao po „ stare dane“ . I dalje je bio lijep kao bog i imao njegovanije ruke nego ja. Pričao mi je o dugim šetnjama prirodom, zdravom životu, o etno selu koje želi otvoriti. O tome da želi naći mir. Da samo želi mir.
Kad sam rodila Hanu, stigla mi je poruka – ženo, pa ti se množiš kao ameba. Voljela sam taj njegov smisao za humor i smijeh kojim smo bojili noći beogradskih ulica. U kojima nas više nema.
A godinu već, nema ni mog najljepšeg Anđela. Vlado je poslao kratku poruku – S. je zaspao. Sjedila sam tako nijema , čitajući poruku po stoti put. Nema ga. Otupila od odlazaka dragih ljudi, znam da nisam plakala. I dok pišem ove redove, u pozadini ide Queen / Who wants to live forewer . I neću lagati, plačem kao malo dijete. Opet iz sebičnih razloga. Nismo se pozdravili kako treba. Toliko je još toga bilo za reći. Preživjeli smo jednu mladost i živjeli je punim plućima. I neka smo vala. Voljela bih samo da sam mu dovoljno glasno i jasno rekla hvala, da je on veliki dio onog što jesam danas. A rekla sam mu da je najljepši, ne znajući tada, koliko zapravo ljepote nosi u sebi , anđeosko lice, mog S. I vječno ću mu biti zahvalna, što me volio toliko i dao mi vjetar u leđa, da pronađem i osvijestim ono najbolje u sebi.
Dakle bilo je hladno, ulazimo u stan, već je gužva. Neprijatno mi je, ne poznajem nikog, osim što prepoznajem žensko lice koje, dok stojimo u hodniku, onako „zamliječenog“ pogleda, izlazi iz sobe sa muškarcem koji je imao isti takav pogled... Gurnem Ivku, onako laktom, kuriozno, iako ne pitam ona već odgovara... jeste, jeste to je ona, malo je, znaš, slobodnijeg duha. Vjerujem da su ionako glasnu muziku, u mom ograničenom devetnaestogodišnjem mozgu, nadjačali brižno njegovani krici palanačkih kodeksa i predrasuda, za koje sam se čvrsto držala, sve do te noći.
Moram napomenuti da sam dijete koje je raslo u građanskoj porodici i čiji su roditelji bili donekle otvorenih shvatanja. Ovo je važno, jer sam iako na drugoj godini fakulteta, dobila šamar na ulaznim vratima od oca, zbog kašnjenja od pet minuta nakon noćnog izlaska, bez obzira što sam u Beogradu bila van roditeljskog nadzora. Tamo kako hoćeš, ovdje kako ja kažem... objasnio je kratko. Znala sam da se tu najmanje radi o njegovoj riječi, više se ticalo pogleda iza škura, nespavajućih škaljarskih komšinica, al nije više ni važno. U suštini, imala sam pravo izbora na političko opredjeljenje, religiju, sportske, društvene aktivnosti... osim što su me tjerali da sviram harmoniku, al to je neka druga priča. Dakle, vraćam se noći u Beogradu...
Ulazimo u jednu prostoriju, nema mjesta da se sjedne. Pogledom prelazim po prostoriji i vidim drago lice - Ivana T. Kotoranka, glumica FDU-a sa Cetinja. Odrastale smo skupa, grlimo se dugo. Osjećam se sigurnije, opuštenije. Lijepa je kao boginja u teksas kombinezonu, bez šminke, među anemičnim licima beogradskih kvaziljepotica. Izlazeći iz te prostorije, posmatram je - moćna je, zabavna, upijaju je pogledom, sluhom...čujem je kako izgovara „ a popiješ sok - a si u Beograd“ ...i svaki put na aerodromu, u avionu, pratio me, kao mantra za sretan put - taj divni glas, kojeg više nema...
Ulazimo u poslednju prostoriju, tražeći da se smjestimo, ugledam njega. Najljepšeg od najljepših. Zanijemila sam. Uhvatio mi je pogled i nasmijao se tim svojim širokim osmijehom i mahnuo mi - hajde,dođi, sjedi i napravio mi mjesto pored njega. Korakom tek prohodalog djeteta, kročila sam prema tom savršenom licu - i sjela. I iskrena da budem - poželjela da nikad više ne ustanem odatle. Ja sam S, kako si? Ne progovaram. Gledam ga i divim se svakoj crti njegovog prekrasnog lica. Umjesto da izgovorim svoje ime, tek tako niodkud, u neskladu sa svim onim što jesam, što sa naučena da trebam biti, izgovorim: Znaš li ti koliko si lijep?! Nasmijao se onako iz srca, i rekao da imam divan osmjeh. Pričao je tako lijepo, imao nevjerovatan smisao za humor. U jednom momentu mu kažem da ima njegovanije ruke nego ja... Znaš, mi vodimo računa o tome. A ko ste to, vi? Nina, ja sam gej. Što si ti? Gej.
OK. Odglumila sam vještinom „klasića“ završne godine. Koja mi je samo energija bila potrebna, da nagon za povraćanjem, gađenje, odvratnost, gnušanje, umotam u jedno nonšalanto - OK. A nije bilo. Bilo je užasno. Bili su to glasovi mojih prijatelja, glas mojih roditelja, časnih strejt predaka, svega vjerujućeg što sam ponijela sa sobom u veliki grad. Ali moj S, je bio mudar. Provalio me. Hoćeš da pričamo o tome? Pričaj. I jesmo...cijelu noć, na ljuljašci ispred zgrade. Do svitanja.
Strpljivo, birajući riječi, sa pravim odgovorom na svako moje, pa čak i neumjesno pitanje. Ja tako sveznajuća, nadobudna, u pokušaju da ga ubijedim da griješi... on tako divan u svojoj stigmi, bez potrebe da objašnjava, pričao mi je samo o jednom. O osjećaju. O ljubavi. O pravu izbora. O svemu što to pravo nosi. O posljedicama, o velikim bolima, odbacivanjima, osudama, uvredama... i ljuštio me. Dio po dio, odgovor po odgovor.
Na zelenoj čoji mojih argumenata, ponio je zadnju ruku karikom- ašom kupa na dvojku baštona. Ogoljena i posramljena, jedino što sam mogla reći je – oprosti. Neke spoznaje se tako munjevito dogode, pogode te i prodrmaju u korijenu. Umjesto razumom, posmatram ga srcem i zaključujem, da se ispred mene nalazi predivno ljudsko biće, čiji se izbor desio u trenu kada je posato svjestan sebe. Rođen, kako mi je rekao, da voli na malo drugačiji način.
Bilo je to čarobno, hladno beogradsko jutro na ljuljaškama ispred jedne zgrade. Sati u kojima sam odrastala, otvorivši svoje srce drugačijosti. Na svaki zamah ljuljaške gasio se moj strah, topila se moja mržnja, puneći mi pluća reskim osjećajem razumijevanja, saosjećanja, ljubavi. Posebnije, od svih posebnih, jutro mog odrastanja.
Vodio me na mjesta, gdje su se oni okupljali. Vodio me na žurke, kafiće, upoznavao sa svojim prijateljima. Slušala sam tužne priče divnih života, gledala uvažavanje prema partneru, posmatrala odnose o kojima sam maštala da se dogode i meni. Osjećala sam se lijepo među ljudima koji se vole, na eto, drugačiji nači. Mogu vam reći, bio je to najbolji period mog, studentskog života. Svi ti divni ljudi, koji su mi poklonili nezaboravne momente istinske sreće a kojima ne smijem pominjati imena, jer, nismo svi „probuđeni beogradskim jutrom“.
Više je onih uspavanih, koji mrak svog straha grčevito stežu u džepovima. Kao i ja nekada. S tim, što ovi borci za moral i etiku, imaju bijes i agresiju, kao jedini odgovor na ono što suštinski ne poznaju. Ili ne žele sebi priznati. I biće prvi u redovima, da ponesu barjak „ U ime“ vjere, nacije, morala, muda, brkova , protiv nevidljivih neprijatelja iz svoje glave, koji se projektuju na licima manjina, seksualnih orijentacija, nacija i drugih religija. Jer nisu dovoljno voljeni , jer nisu naučeni da vole. Jer ne žele da rastu, da se mjenjaju.
A što se tiče S. i mene, kao što to biva, život nas je geografski udaljio. Ja sam zavšila u Podgorici, pisala za tada aktuelni omladinski časopis „ ZID“ i bila prva u CG koja je potpisala članak o pravima LGBT zajednice. S. je imao sjajnu karijeru u modnoj industriji, internacionalnoj kompaniji, koja mu je „pojela dušu“, kako mi je rekao kad smo se poslednji put vidjeli na Zlatiboru. Pričali smo par sati, prisjećajući se divnih dana naše lude mladosti. Pričao mi je o svojoj najvećoj ljubavi, o tome kako mu je slomio srce. O napuštanju posla, fakultetu koji je upisao po „ stare dane“ . I dalje je bio lijep kao bog i imao njegovanije ruke nego ja. Pričao mi je o dugim šetnjama prirodom, zdravom životu, o etno selu koje želi otvoriti. O tome da želi naći mir. Da samo želi mir.
Kad sam rodila Hanu, stigla mi je poruka – ženo, pa ti se množiš kao ameba. Voljela sam taj njegov smisao za humor i smijeh kojim smo bojili noći beogradskih ulica. U kojima nas više nema.
A godinu već, nema ni mog najljepšeg Anđela. Vlado je poslao kratku poruku – S. je zaspao. Sjedila sam tako nijema , čitajući poruku po stoti put. Nema ga. Otupila od odlazaka dragih ljudi, znam da nisam plakala. I dok pišem ove redove, u pozadini ide Queen / Who wants to live forewer . I neću lagati, plačem kao malo dijete. Opet iz sebičnih razloga. Nismo se pozdravili kako treba. Toliko je još toga bilo za reći. Preživjeli smo jednu mladost i živjeli je punim plućima. I neka smo vala. Voljela bih samo da sam mu dovoljno glasno i jasno rekla hvala, da je on veliki dio onog što jesam danas. A rekla sam mu da je najljepši, ne znajući tada, koliko zapravo ljepote nosi u sebi , anđeosko lice, mog S. I vječno ću mu biti zahvalna, što me volio toliko i dao mi vjetar u leđa, da pronađem i osvijestim ono najbolje u sebi.
Comments
Post a Comment