Vrati mi moje klikere

Veličanstvene  su one ljubavi, koje nisu poginule od mača rutine. Od uboge, monotone svakodnevice.  To je onaj život gdje sam padala i ja. I iskrena da budem, saplićem se i dan danas o nju. Jer uvuku se u naše dane, sve te silne obaveze. Djeca i njihove nezasite potrebe, posao, krediti, računi, porodične zavrzlame, prijatelji , tragedije... promjene nam se životni  prioriteti. Odrastamo jedno uz drugo. I vremenom, jedno pored drugog, pa jedno ode malo više ispred, jedno se jedva vuče ili ostane u mjestu.  Ćiribu ćiriba, nestalo je čarolije.  I više nismo usplahireni zbog sms-a, odavno smo pregrmili masakar leptirića, pa se onako, prećutno dogovorili, da to baš tako treba. Hrabri se čak usude povjerovati , da je to samo faza, da će proći...pa ta zaljubljenost, to je ionako za tinejdžere.  Ljubav je veći stepen - stanje za odrasle ljude, zar ne ?

 I dok tako racionalizujemo osjećanja, gubeći poštovanje prema onom za koga smo ne baš tako davno bili spremni otići na kraj svijeta, i ko je  ( da te napomenem) oživio svijet u nama - očajnički  se držimo uvjerenja da je to naše, životarenje, baš  normalno...pa kako su naše babe živjele i održavale odnose, moliću lijepo? E baš tu, u tom momentu, znamo, itekako osjećamo da odlažemo neizbježno. Samo je pitanje, ko će prvi reći- e ne igram se više! Vrati mi sve moje klikere.

Onda počne da se mjeri.  Svaki dan, svaki minut, svako ulaganje. Posebno ono emotivno. Ko je više ginuo za odnos, ko je bolji roditelj, ko je kome bio bolji prijatelj. Pa se onda, prislonite i urinirate jedno drugom uz porodično stablo;  ko je čije roditelje, braću i sestre više ispoštovao, ko je iz kakve porodice..bla bla bla. Do iscrpljenja, do poslednjeg daha!  „E Boga mi, tako si ga naučila“ – reći će sveznalica iz okruženja a ti ćeš nahranjena tuđim sažaljenjem, kao bundom od nerca- ponosno se ogrnuti  ulogom žrtve i do juče onog, u kog si se klela, prodati palanci za sitne novce.  Ili on tebe. Dok se u potpunosti ne ogolite, ne  iskrvarite u svojim sopstvima, koja su nekad bila jedno. A istina je jednostavna.  Prodali ste ljubav.

Nakon bitke, mnogi su se i mnogi će se kleti, da nije ni postojala. Kako strah samo gordo progovara iz poraza.  Vidi, nisam od nekih škola ( što bi rekla, svekrva moje svekrve ) ali srcem ti mogu reći da griješiš - jer ljubav uvijek postoji. Ona je van vremenska, van prostorna. Dodirnuli ste je, podijelili i stavili na kredencu, da figura , da je ponosno gledate.  A ona kupi prašinu, koju sve rijeđe čistite, jer je zapravo i ne primjećujete. Pa je dijete pogodi igračkom, pa je stavite, onako okrnjenu,  na manje vidno mjesto,  gdje držite račune, upute za doktore, isječene umrlice iz Pobjede za babu, strika i đeda,  dok jednog dana shvatite da vam više nije potrebna...i onako istrošenu, izmučenu bacite u smeće.

I znate što – nije ta ljubav ni za bolje. I niste za bolje.

Jer gubeći poštovanje prema partneru, izgubili smo još nešto važnije – Ljubav prema sebi.  Izgubili smo se u moru – opšteprihvaćenih  stereotipa odnosa - to tako treba, sve s narodom, red je, tvoja je dužnost, tvoja je obaveza...i dok tako naučeni tumaramo danima, mjesecima i godinama života, samo je neko trebao da nas povuče za rukav i kaže...stani, uspori, diši. Osjećaj, ne definiši- voli. Ne grinjaj, ne težinjaj, ne očekuj. Voli.  Sve je u najboljem redu, sve je ok.  Pitaj, pričaj, razgovaraj. Ništa se ne podrazumijeva. Biraj riječi. Posebno prema sebi.

Divna si i veličanstvena. Umorna i prelijepa. Spusti  ton, nećeš se bolje čuti. Naprotiv, potjerat će te se u tišine, nijeme sobe, u kojima se nećete ni čuti ni vidjeti, dok se u potpunosti ne izgubite. 

Al  jok.  A i kako bi kad živimo u zemlji, gdje  se mrtvi salvama oživljavaju, živeći  satiru i ukopavaju. Lijepo ti bude žao što dišeš.  Gdje je sahrana veličanstvenija i posjećenija od čestitke rođenja djeteta.  Glupi , razumni , što će narod reći, čovječe? Kad si toliko racionalan, kako to da si nesretan ? Što drugo reći do – učestvujem!

Znaš, nije strašno biti sretan. Nije  nevaspitano voljeti sebe. Biti dobar i nježan prema sebi.  Nisu nas to učili, nije nam u genetskom kodu,  znam.  Nas su generacijski spremali za najgore moguće ishode. Nas su pripremali da uvijek očekujemo najgore. Što bi to u ljubavi bilo drugačije? Pa pa paranoja...

Sve naše nevolje, ušuškane su u naše strahove. Oni nas sputavaju, pretvaraju u ono - u što se neko nije zaljubio - u ono čisto, veselo, poletno biće u koje ti tek treba da se zaljubiš. Da voliš i prihvatiš.  Partneri su naše ogledalo, istinska refleksija nas samih.  I kada odlaze nekom drugom, do nas je...ili smo dali previše, jer nenavikli na ljubav, ljudi često  ne mogu da se nose ni sa malo...ili smo stali pred pogrešno ogledalo.

Što ćeš, dešava se. Više sreće drugi put;  ne pametnije, već srčanije, jer ja znam, ljubav – liječi sve !