Majke su umnogome zaslužne za način na koji posmatramo svijet, ali ipak ne mogu svojoj djeci prenijeti sve tajne umijeća življenja. Svaka nova generacija neke lekcije mora savladati sama, onda kada im sopstvena životna iskustva otvore vidike u nekim novim, za roditelje možda i neslućenim pravcima. Pitali smo naše sagovornice šta je to što nisu naučile od svojih mama, a život bi im učinilo lakšim da jesu...
„Koja je fora da mi kiflice budu mekše?“
Kristina Gačević, marketing menadžerka
Danima pokušavam ubijediti sebe da je moja mama otišla baš onda kada joj je bilo vrijeme. Prije dva mjeseca, na mom ramenu, zaspala je posljednji put. Opet nekako srcem osjećam da se probudila na mnogo ljepšem mjestu, sa onima koji su joj puno nedostajali. Nas dvije smo prošle mnogo toga. Gubitak njenih roditelja, mog oca i moje sestre. Ratne teške godine, kada je u našem stanu znalo biti i preko 30 ljudi na noćenju. Prijatelji i rodbina iz Mostara, koji su bježali sa djecom i jednom kesom u rukama, od suludosti zvane rat. Široko je otvarala vrata i srce svima kojima je bilo potrebno.
Jedna od najvažnijih stvari koju me naučila је vrijednost darivanja. Bezrezervnog i bezinteresnog. Tada je bila od onih rijetkih koji su kupovali "Monitor" na trafici, bez sakrivanja u novine. Šepurila bi se njime, šepureći se valjda jednom vremenskom ludilu, bezumlju i besmislu. To je bila hrabrost rijetkih. I kada smo dobijali prijeteće poruke, anonimne pozive kasno u noć, ona bi se samo nasmijala i pojačala Jutel do daske. Znala je često da opsuje, a ja bih se ljutila, jer njoj baš nekako nije pristajalo. Rekla bih joj da dame ne psuju, a ona bi me poslala baš tamo odakle me i donijela na ovaj svijet. Dobro, opsujem i ja tu i tamo.
Dama i ljepotica. To je moja mama. Veličanstvena da kaže onoliko koliko treba, prepoznajući način, vrijeme i mjesto. Naučila me je da moram biti čovjek, lišen gordosti, sebičnosti i bahatosti. I hvala joj na tome. Posljednjih pet mjeseci njenog života, a naše isrpljujuće borbe, praveći valjda rekapitulaciju svega što smo zajedno prošle, govorila mi je da usporim. Da dišem. Da se manje ljutim, više smijem. Jer ona je imala taj poseban dar da na lijepu riječ i uvredu jednako odreaguje. Osmijehom. Objašnjavala mi je da je to samo riječ, koja će se ionako izgubiti u milionu bespotrebno izgovorenih fraza i rečenica. Sada razumijem. Njena suština je zapravo ljubav. Toliko snažna, toliko jaka prema svakome, osim prema svom životu.
Bila sam ljuta na nju jer je odustala vjerujući da je odustala od mene. Kako samo sebični možemo biti u svojim očekivanjima. A dala mi je sve… život, djetinjstvo, obrazovanje, dala mi je svoje neprospavane noći i dane. Grlila me je u momentima kada su mnogi odustajali od mene… Isti oni zbog kojih nekada nisam imala vremena za nju. Ali ona je razumjela. I voljela me je neizmjerno. Ništa manje nije dala mojoj djeci. Podizala ih je sa mnom, bila mi podrška i najbolji prijatelj. „Ne planiraj ništa.” Ponavljala je svaki put kada bih krenula pričati o nekim svojim vizijama. „Ali baš ništa”, bila je izričita. Dan prije zakazanog krštenja naše dvoje mlađe djece, zaspala je. Još jedna gorko naučena lekcija. Nema plana. Nema projekcija.
Nije mi u amanet ostavila niti jednu životnu mudrost, obrazac ponašanja po kome bi trebalo da se vodim kako bih lakše disala u ovim suludim, izopačenim vremenima. Ono što bih voljela da sam naučila, a nisam, jeste da napravim domaću baklavu kao što je bila njena. I da uhvatim foru da mi kiflice budu mekše, kao njene. Sve ono najvažnije što je trebalo da naučim, naučila me je na vrijeme.
Više nisam ljuta na nju. Ona je svoju misiju ispunila. Zna da sam srećna, okružena ljudima koji me vole. Da su moj suprug i naše troje djece, naš blagosov. I da je mirna srca mogla otići. Jedino ako me gleda, vjerujem da je ljuta na mene što se ne šminkam, što nemam frizuru i što baš ne vodim računa o svom izgledu. Vrijeme je da se pokrenem. Ne zbog nje, već zbog sebe i svoje djece. Hane posebno. I hvala, neizmjerno hvala na svemu, Mama.
Tekst : Ljepota i zdravlje
Autor : Maja Popović
Čini mi se nekako da se poznajemo od rođenja.Aj dobro....od moje 6. a tvoje 4.godine.Bila sam svjedok svega sto si napisala u tekstu,a moju tetu Branku si opisala onako kakva je u istinu bila,nista nisi preuveličala.Ipak mi hvali jos nesto....ne znam....hvali mi nesto....neki opis koji bi joj stavio zasluženi oreol iznad glave.
ReplyDelete